Prirodno lečenje: Homeopatija

Homeoptaiju najjednostavnije možemo objasniti kao nastojanje da se bolest leči sama od sebe. Sudeći po nazivu, to je medicina koja leći sličnim sredstvima (na grčkom, oimos znači sličan). U alopatskoj ili konvencionalnoj medicini koja nam je poznata postoji ekstrem suprotnosti (na grčkom, allos zanači ‘suprotno’). Ipak, sa zdravstvene tačke gledišta, idealno bi bilo da ova dva medicinska gledišta ne budu oprečna, nego komplementarna. Prema Hipokratu, ocu medicine, postoje dve ideje o zdravlju i bolesti:

1) Noxe (agresije) deluju direktno na telo i trebalo bi ih otkloniti. Uzmimo za primer mali šešir na glavi koji nas steže i izaziva glavobolju: idealno rešenje je da ga skinemo.

2) Unutrašnji haos izaziva slabljenje organizma. Kada u pokušaju da izbacimo agresiju dođe do bolesti, neophodno je da povratimo ravnotežu i unutrašnji red, kako bi organizam ojačao i oslobodio se agresije. To se može postići sličnom agresijom, ali u mnogo manjoj meri, u neverovatno maloj dozi, sa ciljem da podstakne odbranu organizma.

Lako se da zaključiti da u prvom slučaju deluje zvanična (alopatska) medicina, a u drugom homeopatija.
Na primer, u slučaju infekcije, alopatski lekar će propisati antibiotik za izbacivanje mikroba.
Naprotiv, homeopata će nastojati pre svega da uspostavi unutrašnji red u organizmu, zato što mikrob neće moći da se širi ako je pacijent dovoljno snažan. A kada se jednom uspostavi red, samo ga treba održavati, izbegavajući buduće poremećaje (u ovom primeru, buduće infekcije).

Homeopate smatraju da konvencionalna medicina ubijanjem mikroba ne sprečava bolove, jer u organizmu i dalje vlada nered uslovljen bolešću.

SLIČNO LEČI SLIČNO
Haneman je bio nemački lekar koji se, razočaran retkim uspesima koje je u njegovo vreme imala regularna medicina, posvetio klasičnom proučavanju i došao do bogatog saznanja. Tako je od Hipokrata preuzeo ‘Zakon sličnosti’. Od Paracelzusa metod analogije i zakon neizmerne doze koji se primenjivao u procesu čišćenja metala. Bio je pionir u modernoj koncepciji postojećih odnosa između mikrokosmosa (ljudsko biće) i makrokosmosa (svemir), kao i neophodne sopstvene harmonije da bi čovek bio zdrav. Odbio je oglede na životinjama, smatrajući da je jedino moguće ispitivanje na zdravim ljudima.

Haneman je počeo sa eksperimentima na samom sebi i oduševio se kada je na sebi otkrio klasične simptome malarije nakon primene kinina. Od tada je počeo da eksperimentiše sa najrazličitijim životinjskim ili biljnim elementima, beležeći simptome prema redosledu važnosti:
1) psihički simptomi;
2) funkcionalni simptomi;
3) organski simptomi.
Da bi izbegao rizik, usvojio je psihičke simptome kao preovladavajuće i dokazao da svaki lek proizvodi jedinstven efekat na telo koji nijedna druga supstanca ne može da izazove. Na taj način, svakom leku je na kraju odredio skup znakova i simptoma, koji predstavljaju osnovu za rad današnjih homeopata.

ŠTO MANJA DOZA, TO BOLJE IZLEČENJE?

Zapravo, sličan lek deluje na isti način kao i manifestacije bolesti, pri korišćenju izuzetno malih doza, što će obezbediti neophodnu organsku stimulaciju. Povećavajući rastvor, povećaće se nematerijalna snaga rešenja. Korišćeni lekovi su ‘dinamizovani’ i ne nose nikakva obeležja lekovite materije. Rastvori koji se koriste u nizu od 10 do lOO, 10 do 500, 10 do lOOO, 10 do 100.000, kada nam Avogadrov broj označava rastvor u kojem se više ne ističu molekuli.Često nakon primene leka dolazi do pogoršanja simptoma koji označava senzibilizaciju organizma na lek, ali se zatim postiže uspostavljanje unutrašnjeg reda.

Prilikom postavljanja dijagnoze, homeopate pridaju važnosti subjektivnim znacima i određenim detaljima koji se reflektuju na telu: ispitivanje zenice i kože, pršljenova, itd. Što se tiče lečenja, homeoptija se takođe pomaže primenom terapija prirodne medicine, kinezioterapije, psihosomatskih tretmana, osteopatijom… pa čak i alopatijom.