Bubrežni kamen |uzroci | simptomi | vrste | lečenje

Milenijumima se znalo za postojanje bubrežnog kamena, između ostalog zato što je ta bolest davno evidentirana, s obzirom na to da izaziva snažne grčevite bolove, koji najčešće prestaju nakon izbacivanja kamena.

ŠTA JE BUBREŽNI KAMEN?

To je nataložena mineralna so, koja se prvenstveno sastoji od kalcijuma, a može da se smesti u bilo kojem delu urinarnog trakta, ali se većinom stvara u bubrezima. Isto tako kamen može da se nađe i u mokraćnoj bešici, ali je on pre toga nastao u bubregu. Pojava mokraćnog kamena je poslednjih nekoliko decenija povećana i svaki put se pronalazi kamen većih dimenzija u najvišim delovima mokraćnog sistema. Neki lekari to duhovito tumače
da ulazimo u novo ‘kameno doba’. Poremećaji zbog bubrežnog kamena su česti i računa se da deset posto ljudi tokom života ima neku vrstu grčevitog bola zbog kamena u bubregu. Poznato je da najmanje jedan posto stanovništva u toku godine doživi napad. Na svakih hiljadu hitnih intervencija u bolnicama, jedna je zbog bubrežnog kamena, a njegova učestalost je išla paralelno sa drugim bolestima koje su vezane za takozvanu zapadnjačku ishranu, poput kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, hipertenzije ili kamena u žuči. Muškarci češće boluju od kamena u bubregu od žena. Napad bubrega popularno nazivaju i muškim porođajem, jer izaziva veoma snažne bolove, koji se mogu porediti sa ženskim porođajem, mada u smislu krajnjeg ishoda očigledno nemaju dodirnih tačaka. S obzirom na to da se kamenje ne stvara u toku jednog dana, niti meseca, najčešće se dešava da se bubrežni kamen javlja kod osoba preko trideset godina (iako se starosna granica savkodnevno snižava).

UZROCI

Na formiranje bubrežnog kamena najviše utiče sastav hrane i vode za piće, količina vode koja se dnevno popije (očigledno je da onaj ko pije manje vode ima više mogućnosti da dobije kamen), a kao izuzetno bitan faktor je i konstitucionalna sklonost, jer postoje prave porodice koje “proizvode bubrežni kamen”. Osim toga, ima slučajeva koji su povezani sa određenim bolestima ili sa korišćenjem nekih lekova. Među faktorima koji pospešuju stvaranje kamena u bubregu nalazi se preterana upotreba vitamina D i bolesti: hiperparatireoidizam, esencijalna oksalurija, Kušingov sindrom (koji je izazivan preteranom upotrebom kortikoida) ili veoma retke bolesti poput sarkoidoze. Drugi faktori koji imaju veze su dugotrajno sedenje i upotreba diuretskih lekova poput furosemida. Ukratko, stvaranje bubrežnog kamena uzrokuju dva bitna faktora: povećana koncentracija ili prezasićenost urina, koja omogućava da njeni različiti mineralni elementi mogu da kristalizuju i formiraju jezgro ili početak kamena, i smanjenje rastvorljivosti kristalizirane soli, koja omogućava stvaranje i rast kamenja bez potrebe da poraste koncentracija minerala u urinu. Najjasniji primer drugog slučaja bile bi urinarne infekcije, ali isto tako imamo poremećaje koji su srodni sa strukturom mokraćnih kanala, prisustvo materija koje smanjuju rastvorljivost drugih mineralnih elemenata u urinu, promene u pH urina ili pojava stranih tela.

VRSTE KAMENA

U većini slučajeva, kamenje u bubrezima je sastavljeno od karbonata ili kalcijum-oksalata (tri četvrtine ukupnog broja slučajeva ili više), a u manjoj meri od soli mokraćne kiseline (između 5 i 8%). Veoma je retko kamenje od amonijumskog fosfata magnezijuma (15%), a u još manjoj meri od čistina (samo 1%). Oblik kamena je ponekad značajan da bi se mogao odrediti sastav: neko kamenje stiče nepravilan oblik bubrežne karlice; to su kamenčići koralnog oblika jer u potpunosti dobijaju oblik morskog korala. Oksalatni kamen je najučestaliji (30%), a njegovo stvaranje ima veze sa unosom namirnica bogatih oksalnom kiselinom. Osim toga, giht ili višak mokraćne kiseline u plazmi podstiče taloženje oksalata i stvaranje ove vrste kamena. Mokraćna kiselina, sama po sebi, takođe podstiče stvaranje kamena od urata.
Kamenje koje se stvara od urata se kristalizuje kada je urin zasićen mokraćnom kiselinom, čemu se dodaje pojava mokraćnog kiselog pH i nedostatak urina koji je izazvan nedovoljnim unosom tečnosti. Kamenje od amonijum i magnezijum – fosfata je redje, ali zbog toga nije ništa manje bolno. Ova vrsta kamenja se stvara zbog prisustva amonijaka u urinu, naročito kada dođe do mokraćne infekcije koja se ponavlja; neki mikrobi koji izazivaju infekcije poput Proteusa, povećavaju količinu ureje u urinu i povećavaju pH urina (čine mokraću više alkalnom), a to su faktori koji pospešuju stvaranje ove vrste kamenja. Radi se o vrsti kamenja na koje veoma malo utiče način ishrane. Još je rede kamenje od čistina, koji se javljaju kod cistinurije, jednog retkog naslednog poremećaja. Reč je o retkoj vrsti kamenja koja može da se pojavi već u detinjstvu.
Iako je većina kamenja od karbonata i kalcijum-oksalata, veoma je važno dijagnostikovati njihov sastav kako bi se moglo odrediti odgovarajuće lečenje. Sastav bubrežnog kamenja daje sliku vrste poremećaja metabolizma u telu i daje ključ za njegovo lečenje. Tako je, na primer, kamenje od urata tesno vezano sa koncentracijom mokraćne kiseline u krvi i urinu, te nisu uzalud urati soli mokraćne kiseline. U« ovom slučaju, neophodno je krenuti sa dijetom koja će biti usmerena na smanjeni unos namirnica bogatih pirinima i zbog toga i mokraćnom kiselinom. Najbolji način da se odredi vrsta kamena jeste laboratorijska analiza, što je inače veoma jednostavna i uobičajena praksa. Možda je najteže imati na umu da se uzme kamen i sačuva pošto se izbaci; dakle, kada grčeviti napadi nagoveštavaju neposredno izbacivanje kamena, najbolje je da mokrimo u nokšir kako bismo mogli lakše da ga uzmemo. Iako se retko dešava da se u organizmu stvara kamenje različitog sastava i bez obzira što smo jednom već nosili izbačen kamen na analizu, isto ćemo učiniti i svaki sledeći put kada izbacimo novi kamen. Postoji čitav niz zajedničkih osobina kod svake vrste kamena, što nije na odmet da znamo (pogledaj tablu).

SIMPTOMI

Za suvo kamenje je zajednička osobina da izaziva bol u većini situacija i da izaziva, kod osoba koje su ga doživele, strah da im se ponovo ne dogodi. Ukoliko je kamenje smešteno u bubregu (u takozvanoj bubrežnoj karlici), često se mogu primetiti tragovi krvi u urinu, a da se pri tome, bar ne istoga časa, ne javi bol u vidu napada. Ova krv je posledica malih povreda koje izaziva kamen u osetljivoj sluzokoži bubrežne karlice. Među ostalim simptomima koji se češće javljaju nalaze se: potreba za češćim mokrenjem, pojava gnoja ili leukocita (belih krvnih zrnaca) u urinu i, nešto rede, drhtavica i temperatura. U nekim slučajevima, i pre nego što se stvori kamen, u urinu se može primetiti prisustvo peska, peskovita supstanca, manje-više gusta, koja ima tendenciju da se taloži kada ostavimo mokraću da odstoji. Ovaj pesak je češće prisutan u mekom nego u tvrdom kamenju (poput oksalatnog kamenja). Nema sumnje, glavni simptom prisustva kamenja u bubregu jeste napad, oštar bol koji nas na trenutke nagoni da se presavijamo. Grčeviti bol javlja se u vidu napada (bol poput uboda iglom), koji potom nestaje na duže ili kraće vreme, kada nije potreban nikakav lek protiv bolova. Napad bubrega se javlja kada kamen, koji je mesecima ili godinama smešten u bubregu, menja položaj i počinje da ide prema dole. Pošto su dole mokraćni kanali uski, prolaz je otežan i bolan. Bubrežni napadi obično počinju oštrim bolom u srednjem delu leđa, koji se zatim pomalo spušta prema dole, dok ne završi u preponi i genitalijama. Pomeranje kamena može da traje danima, pa čak i nedeljama zbog čega se grčeviti bol nikada ne javlja u jednom naletu, nego se ponavlja nekoliko puta u zavisnosti od toga kako se kamen spušta. Problem se javlja kada se pri kretanju kamena prema dole mokraćni kanal upali i
otekne, izazivajući spazam (koji smanjuje prečnik kanala zadržavajući kamen i tako pogoršavajući problem). Usled toga, lečenje grčeva se neće usmeriti samo na bol, nego će se takođe istovremeno lečiti i spazam i upala. Još nije poznat razlog zašto se pomera kamen koji je godinama mirovao. Međutim, poznato je da prekomerne fizičke vežbe (ili neuobičajene) mogu tome da doprinesu. Veoma se retko događa da se izazove pomeranje kamena nakon polnog snošaja, jer se ne rađi o preteranoj fizičkoj vežbi, ali stimuliše vegetativni nervni sistem na mokraćnom nivou.
Kod ozbiljnijih slučajeva može doći do zatvaranja mokraćnih puteva, naročito kada je kamenje veliko i ne samo da zatvara mokraćnu cev, nego i bubrežnu karlicu, koja je mnogo šira. Kod koralne vrste kamenja, od amonijum-fosfata, na primer, obično postoji veća predispozicija za urinarne infekcije. Raspravljalo se da li urinarne infekcije doprinose stvaranju kamenja ili obrnuto. Urinarne infekcije su jedan od faktora koji ih izazivaju, ali kada se kamenje već stvori, obično pospešuje pojavu infekcija, stvarajući začarani krug, koji je ponekad teško resiti.

LEČENJE

Ako su bubrežni napadi bolan problem, dva od svaka tri slučaja se mogu resiti jednostavnim lekovima i s malo strpljenja. Međutim lekovi moraju biti pre svega preventivni, sa ciljem da ne dođe do njihovog stvaranja, s’obzirom na to da je analgetska efikasnost prirodnih lekova veoma retka ukoliko se poredi sa snažnim lekovima koji se koriste protiv bolova. Osim toga,čim se kamenje oformi, nemoguće ga je rastopiti; osim jednog izuzetka: kamenje mokraćne kiseline može da se smanji pa čak i da se ukloni ako se alkalizuje urin tako što se popije velika količina tečnosti sa nekim lekom biološkog tipa.
• Piti mnogo ili malo vode. Unos vode je veoma značajan za prevenciju stvaranja bubrežnog kamena, s obzirom da se prilikom povećanja mokraćnog protoka stimuliše kretanje kamenja prema dole. Mada nije neko opšte pravilo, zanimljivo je da ljudi koji imaju kamen u bubregu obično piju manje vode ili se mnogo znoje, a ne piju dovoljno vode da bi nadoknadili gubitak tečnosti. To nam govori da je jedan od najznačajnijih faktora u stvaranju kamena koncentracija urina. Svi znamo da voda u kojoj ima mnogo krečnjaka stvara kamenac i da se grejači u mašinama za pranje rublja zbog takve vode češće kvare, što se ne dešava u predelima gde je voda mekša, ili sa minimumom minerala. Dakle, i naši bubrezi, zajedno sa crevima, funkcionišu poput grejača mašina za pranje. Ako svakodnevno izbacujemo mokraću punu*mineralnih materija, rizik od stvaranja kamena je mnogo veći. Ali ova povećana koncentracija minerala u urinu nema direktnu vezu sa mineralizacijom vode, što govore mnoga obavljena istraživanja u regionima sa tvrdom vodom (sa dosta kalcijuma i drugih minerala). Uzrok je verovatno u tome što količina kalcijuma koju unosimo s vodom nije
tako velika poput one koju unosimo namirnicama. Čak i u slučaju da imamo na raspolaganju samo tvrdu vodu, i dalje je važno da pijemo mnogo vode kako bismo povećali količinu urina i izbegli mogućnost stvaranja kamena. Mali unos vode može biti relativan, kao što je poznato, da bi proizveo istu količinu urina, organizam zahteva tokom toplih letnjih meseci više tečnosti nego zimi, jer se dobar deo tečnosti gubi putem znoja. Isto tako, kod pojačanog znojenja treba piti više vode.Sastav vode je takođe značajan i više godi blago mineralizovana voda (ona koja ima manje rastvorenih minerala). Za to je dovoljno pogledati sastav i izabrati vodu koja ima manje od 500 mg/l suve materije ili onu u kojoj je zbir svih mineralnih elemenata (koji su obično navedeni na nalepnici) manji od ove cifre. Nije tačno ni da je preteran unos vode zdraviji od umerenog; tokom toplih letnjih meseci dodatno treba piti dva do tri litra vode; ova količina može da bude manja ukoliko jedemo dosta voća i svežeg i sirovog povrća, jer ne samo da se njima unosi dosta tečnosti, već se unose i soli visoke vrednosti. U slučaju da kamen već postoji, dobro je ujutru popiti litar i po vode nakon ustajanja, na primer u vidu blagog čaja. Ova količina treba prilično brzo da se popije u vremenskom razmaku od petnaest minuta. Na taj način, teret vode, naročito ujutru, izaziva pojačano izlučivanje urina, što može definitivno da povuče kamen.
• Ishrana. Ishrana je od vitalne važnosti za stvaranje kamena u bubregu. Kamenje čiji je osnovni sastojak kalcijum, sačinjeno je od oksalata, ili kalcijum-karbonata ili fosfata (ova poslednja so je prilično retka). Sve ,ove vrste soli u vezi su sa tipičnom ishranom u razvijenim zemljama, koja sadrži malo biljnih vlakana, dosta alkohola, prerađenih ugljenih hidrata, proteina životinjskog porekla i kalcijuma. Zanimljivo je da je ova ishrana bogata kalcijumom, dok je s druge strane veoma izražena osteoporoza, nedostatak kalcijuma u kostima. Međutim, preovladavanje kiselih namirnica (naročito proteina životinjskog porekla i prerađenih ugljenih hidrata) doprinosi da se kalcijum ne apsorbuje pravilno za formiranje kostiju, nego se eliminiše putem urina, doprinoseći stvaranju
bubrežnog kamena. Dokazano je da unos velike količine svežeg voća i povrća smanjuje rizik od stvaranja kamena u bubregu. Uzrok su verovatno biljna vlakna. U jednoj zanimljivoj studiji koja se pojavila u časopisu British Journal of Urology prikazano je da osobe koje imaju povišenu vrednost kalcijuma u mokraći mogu to da reše unosom pšeničnih mekinja. Unos prerađenih šećera i ugljenih hidrata je drugi od velikih razloga povećanog izbacivanja kalcijuma putem urina. Šećer podstiče pankreas da luči više insulina, koji istovremeno povećava izlučivanje mokraćne kiseline. Šećer i belo brašno uopšte u visokoj meri pospešuju kiselost, dok kalcijum ima alkalno svojstvo. Kada se kiselost krvi povećava zbog unosa prerađenog šećera i brašna, telo crpi kalcijum iz kostiju i na taj način uspeva da poveća koncentraciju ovog minerala u plazmi i ponovo uspostavi njenu relativnu kiselost. Kalcijum dobijen iz kostiju se kasnije izbacuje putem urina. Postoji još jedan razlog povećanja plazmatskog i mokraćnog kalcijuma koji je uslovljen unosom prerađenih ugljenih hidrata, kada postoji povišen kalcijum, dejstvo kafe je takođe povezano sa povišenim izlučivanjem kalcijuma. Postoje brojne studije u vezi s tim. Izgleda da je ovo dejstvo naročito prouzrokovano zbog prisustva kofeina, najvažnijeg elementa kafe, s obzirom na to da kafa bez kofeina ne izaziva gubitak kalcijuma. Ishrana siromašna magnezijumom takođe izaziva gubitak kalcijuma.
Kalcijum i magnezijum su dva hemijska elementa iz iste porodice, a njihova svojstva i delovanje, su komplementarni. Brojni slučajevi osteoporoze od koje pate mnoge žene u menopauzi mogli bi da se reše dodavanjem namirnica koje su bogate magnezijumom. Prisustvo relativno obilne količine magnezijuma u plazmi poboljšava rastvorljivost kalcijuma u ovoj tečnosti, smanjujući rizik od stvaranja kristala kalcijum-karbonata, fosfata ili oksalata. Osobe kod kojih se stalno stvara bubrežni kamen trebalo bi da uzimaju neki dodatak magnezijuma.
Uglavnom, kod vegetarijanaca je smanjen rizik od stvaranja kamena u bubregu, izuzev kamena tipa kalcijum-oksalata. Oksalna kiselina je česta komponenta nekih biljnih namirnica poput paradajza (naročito njegova koža), listova blitve, rotkvi i spanaća, ili rabarbara. Ukoliko je postojao oksalatni kamen, trebalo bi konzumiranje ovih namirnica smanjiti.

Hidroterapija

Osim indikacija u vezi sa unosom velike količine yode (što predstavlja unutrašnju hidroterapiju), preporučuje se topla kupka, s obzirom na to da toplota širi mokraćne kanale i pospešuje izbacivanje kamena. Tople obloge ili flasteri u predelu bubrega takođe služe za lokalnu primenu toplote. U ovom slučaju ne bi bilo na odmet da oblozi budu veoma topli, pod uslovom da ne opeku ili opare kožu. Još jedan važan tretman kod kamena u bubregu jeste sedeća kupka na povišenoj temperaturi koja se izvodi lako i jednostavno. Počinjemo sa toplom vodom (prijatnom, da ne izaziva osećaj hladnoće) čiju temperaturu postepeno treba da povećavamo sve dok ne postignemo toplotu vode koja ne srne da nas opari. Treba da izbegavamo nagle promene temperature kako ne bismo izazvali spazam u mokraćnom kanalu i tako pojačali bol. Dakle, povećavanje temperature će ići veoma sporo, tako da celokupan tretman traje između petnaest i dvadeset minuta.